Prorok i Maestro

Šestoga srpnja u Rimu je u dobi od 91 godine preminuo Ennio Morricone – jedan od ključnih skladatelja u povijesti filmske glazbe, ali i više od toga. Bio je široka, svestrana umjetnička osobnost kojoj bez ostatka pristaje nadimak Maestro. Razmjere njegova ugleda možda je najpreciznije sažeo britanski redatelj i producent Edgar Wright: „Morricone je prosječan film bio kadar učiniti poželjnim i vrijednim gledanja, dobar film bio je sposoban pretvoriti u umjetnost, a odličnom osigurati status legendarnog.“

Srećom, i domaća publika mogla se upoznati s njegovim stvaralaštvom: u travnju 2015. u zagrebačkoj Areni Morricone je u sklopu retrospektivne svjetske turneje Moj život u glazbi, uz pomoć Zagrebačke filharmonije, predstavio ključne točke svojega bogatog repertoara, od Nedodirljivih i Za šaku dolara do Malene te epskog finala iz filma Misija.

Ennio Morricone (1928–2020)

Novi CD Boba Dylana

Njegovi najbolji radovi popularnošću su nadmašivali pripadne filmove, nerijetko stvarajući dojam da su filmska ostvarenja krojena po njegovoj glazbi, a ne obrnuto. Pregršt priznanja – uključujući Grammyje, Zlatne globuse, BAFTA-nagrade i Oscar za životno djelo koji mu je uručen 2007. – tek su formalne manifestacije Morriconeova značaja. Dakako, u svijest masovne publike i popularne kulture dospio je iznimno originalnom glazbom, koju je sredinom 1960-ih skladao za „špageti-vesterne“ Sergia Leonea. Iako su glazbene teme iz dolarske trilogije Za šaku dolara (1964), Za dolar više (1965) i Dobar, loš, zao (1966) uistinu redefinirale izražajne mogućnosti filmske glazbe – napose u kombinaciji s kulerskom i gotovo stripovskom ekspresivnošću Clinta Eastwooda – njegova stvaralačka gesta zahvaća mnogo šire, dublje, trajnije. I premda po izobrazbi klasičar, afirmirao se na mnogim poljima: kao trubač u jazz-sastavu i aranžer u sklopu izdavačke kuće RCA; surađivao je na radiju i televiziji, pisao je za kazalište, a sudjelovao je (kao trubač i flautist) u talijanskom eksperimentalnom kolektivu Gruppo di Improvvisazione Nuova Consonanza. Kada je pisao pjesme za pop-izvođače, bilo je to jednako impresivno – primjerice, surađivao je s Ginom Paolijem, a francuska pjevačica Françoise Hardy studijski album La maison où j’ai grandi (1966) otvorila je Morriconeovom skladbom Je changerais d’avis.

Rođen je 1928. u Rimu, gdje je na konzervatoriju Santa Cecilija studirao trubu i kompoziciju pod mentorstvom Goffreda Petrassija. Skladateljske sposobnosti pokazao je već kao šestogodišnjak, a otkad je početkom šezdesetih potpisao prvu filmsku partituru, karijera mu poprima kontinuirano rastuću krivulju. Primarna snaga njegovih doprinosa tzv. špageti-vesternu očituje se u radikalnom otklonu od holivudske tradicije. Kao što je Leone svojom redateljskom estetikom demontirao pojam „kaubojskog filma“ adaptiravši njegove elemente senzibilitetu talijanske i europske pop-publike, tako je i Morricone na glazbenom polju učinio nedvosmislen revizionistički rez, ignorirajući svu dotadašnju žanrovsku tradiciju. Kako stoji zapisano u zbirci ogleda Music In The Western – Notes From The Frontier (2012, urednica Kathryn Kalinak) „melodije su oskudne, harmonije jednostavne, a orkestracije nekonvencionalne“. No još je radikalniji izbor instrumenata koji uključuje „električne gitare, okarine i usnu harmoniku“. Zvučna tekstura obogaćena je posebnim efektima: zviždukanjem, pucketanjem biča, raznim vokalizama te posebnim korištenjem mogućnosti zborskog pjevanja. Dodamo li tomu osebujni pristup ritmici, dobivamo jasnije razmjere Morriconeove skladateljske inovativnosti.

Ne zanemarujući svoje klasične korijene, demonstrirao je besprijekorno poznavanje senzibiliteta rock- i pop-publike, stvarajući glazbu koja funkcionira kao nerazdvojni i raspoznatljiv segment filma, ali i kao zasebni entitet. Popisu redateljskih imena s kojima je surađivao – Pedro Almodóvar, Roman Polanski, Bernardo Bertolucci, Terrence Malick, Mike Nichols, Oliver Stone, John Carpenter – u novije vrijeme priključio se i Quentin Tarantino, s kojim je Morricone surađivao na nagrađenom projektu Mrska osmorka. Treba li slikovitijeg dokaza o univerzalnosti njegovih dosega?

Ako je Morricone u najprepoznatljivijoj fazi evocirao Divlji zapad iz europske perspektive, onda je nezaustavljivi Bob Dylan američke kulturne labirinte uvijek proučavao iz povlaštene insajderske pozicije. U njegov novi studijski album, Rough and Rowdy Ways uvodi nas tema I Contain Multitudes čiji je naslov posudio iz Pjesme o meni Walta Whitmana. Stih „velik sam, sadržim mnoštva“ iščitava se kao dugačka nit utkana u Dylanovo stvaralaštvo. Rough and Rowdy Ways (izdanje: Columbia/Menart) njegov je prvi autorski rad koji stiže nakon precijenjene i ne baš slušljive trilogije s interpretacijama Sinatrinih standarda i odmah valja istaknuti da je riječ o vrlo dobru, postojano nadahnutu, izvrsno produciranu i besprijekorno izvedenu albumu snimljenu uz potporu provjerene i uigrane ekipe instrumentalista.

Stihovi „Danas i sutra, i jučer isto / vene sve cvijeće / i poput svega drugog / ništa preživjeti neće,“ ne doimaju se optimističnima, ali zašto bi se i trebali doimati takvima? Trajno inficiran arhivskim idiomima, a osobito tvrdim prašnjavim bluesom i akustičnim folkom, 79-godišnji kantautor naizmjence zvuči brutalno (My Own Version of You) i suptilno (Mother of Muses); duhovito i smrtno ozbiljno; agresivno i meditativno; čvrsto kao kamen i krhko poput običnog smrtnika pri kraju puta. Posut brojnim referencijama i aluzijama, od Kennedyja i Roberta Johnsona do Beatlesa, Shakespearea i Charlieja Parkera, Rough and Rowdy Ways nudi mrzovoljnu i duboko osjećajnu, a katkada i posve zatamnjenu sliku umjetnika u poznoj stvaralačkoj etapi.

No, da nije tako, ne bismo dobili devetominutnu Key West (Philosopher Pirate), njegovu najpotresniju pjesmu još od razdoblja LP-a Time Out of Mind. Ponadajmo se da ovo nije konac. Jer, kao što David Dalton piše u knjizi Tko je taj čovjek?: „Sve što Dylan radi uvijek je u nastajanju. On je nedovršeni rad. (...) Uzima svakojake sitnice američke kulture udahnjujući im gotovo biblijsku auru. Učinio je da filmove i pjesme – te najprolaznije stvari koje smo stvorili – doživimo kao najveće istine o nama samima.“ Poput golema mozaika američke kulture, i Dylanov opus začudan je skup različitih žanrovskih i tematskih kamenčića koji, snagom njegove i naše mašte, mogu zaživjeti u drukčijem, fantazmagoričnom kontekstu. Dylan je, poentira Dalton, veliki sintetizator. Elokventan, inventivan, neuhvatljiv i uvijek – samotan.